Paraziti u crijevima

Paraziti u crijevima

Paraziti u crijevima uzrokuju značajan morbiditet i mortalitet.

Crijevni paraziti uzrokuju značajan morbiditet i mortalitet diljem svijeta, posebice u nerazvijenim zemljama i kod osoba s komorbiditetima.

Crijevni paraziti koji i dalje prevladavaju uključuju Enterobius vermicularis, Giardia lamblia, Ancylostoma duodenale, Necator americanus i Entamoeba histolytica.

Enterobius vermicularis

E. vermicularis, koja se obično naziva “mala dječja glista”, je nematoda ili okrugli crv, s najvećim geografskim područjem rasprostranjenosti od svih helminta. To je najraširenija nematoda.

Ljudi su jedini poznati domaćini, a zaraženo je oko 209 milijuna ljudi diljem svijeta. Više od 30 posto djece u svijetu je zaraženo ovim parazitom.

Odrasli crvi su sledećih veličina. Mužjaci su od 2 do 5 mm, a ženke od 8 do 13 mm. Crvi uglavnom žive u cekumu debelog crijeva, iz kojeg gravidna ženka migrira noću i položi do 15 000 jaja na perineum.

Jaja se mogu proširiti fekalno-oralnim putem do izvornog domaćina i novih domaćina. Jaja na perineumu domaćina (prostor između anusa i skrotuma muškaraca i između anusa i vulve kod žena) mogu se proširiti na druge osobe u kući, što može rezultirati zarazom cijele obitelji.

Progutana jaja izlegu se u dvanaesniku, a ličinke sazrijevaju tijekom migracije u debelo crijevo. Srećom, većina jaja se osuši unutar 72 sata. U nedostatku autoinfekcije domaćina, napad parazita na domaćina (infestacija) obično traje samo četiri do šest tjedana.

Sekundarna bolest izazvana E. vermicularis relativno je bezopasna u pitanju je svrabež. Nastaje zbog taloženja jajašaca koje uzrokuje perinealnu, perianalnu i vaginalnu iritaciju.

Stalni svrbež pacijenta u pokušaju ublažavanja iritacije može dovesti do potencijalno iscrpljujućih poremećaja sna. Rijetko može rezultirati ozbiljnija bolest, uključujući:

• Gubitak težine
• Infekciju mokraćnog sustava
• Upalu slijepog crijeva

Na infekciju ovog parazita treba posumnjati kod djece koja pokazuju perianalni pruritus (analni svrabež) i noćni nemir. Izravna vizualizacija odrasle gliste ili mikroskopska detekcija jajašaca potvrđuje dijagnozu, ali samo 5 posto zaraženih osoba ima jajašca u stolici.

Giardia lamblia

G. lamblia je kruškolika praživotinja s bičevima koja uzrokuje široku paletu gastrointestinalnih tegoba prvenstveno giardijazu. Giardia je nedvojbeno najčešća parazitska infekcija ljudi diljem svijeta nakon glista.

Budući da se giardijaza širi fekalno-oralnim putem, prevalencija veći je u populacijama s lošim sanitarnim uvjetima, bliskim kontaktom i oralno-analnim seksualnim praksama.

Bolest se obično prenosi vodom jer je Giardia otporna na razine klora u normalnoj vodi iz slavine i dobro preživljava u hladnim planinskim potocima. Budući da giardijaza često inficira osobe koje provode puno vremena kampirajući, putujući s ruksakom ili loveći, dobila je nadimke „putaški proljev” i „dabrova groznica”.

Prijenos hranom je rijedak, ali se može dogoditi gutanjem sirove ili nedovoljno kuhane hrane. Giardijaza je zoonoza, a unakrsna zaraznost među dabrovima, govedima, psima, glodavcima i ovcama krupnim ovcama osigurava stalni rezervoar, tj. stalno širenje bolesti.

Životni ciklus Giardije sastoji se od dvije faze: fekalno-oralno prenosive ciste i trofozoita koji uzrokuje bolest.

Ciste su “uspavana faza” ovog parazita, za razliku od trofozoita koji je “aktivna faza”. Prenose izmetom domaćina, ostajući održive u vlažnom okruženju mjesecima.

Gutanje najmanje 10 do 25 cista može izazvati infekciju kod ljudi. Kada novi domaćin konzumira cistu, kiselo okruženje želuca domaćina stimulira  ekscitaciju tj. stvaranje trofozoita iz ciste.

Dalje, svaka cista proizvodi dva trofozoita. Ovi trofozoiti migriraju u duodenum i proksimalni jejunum (tanko crijevo), gdje se pričvršćuju za stijenku sluznice pomoću ventralnog ljepljivog diska i repliciraju se binarnom fisijom.

Rast ovog parazita u tankom crijevu stimuliraju žuč. Može uzrokovati bol, lošu apsorpciju i proljev. Neki se trofozoiti ponovo transformiraju u ciste i izlaze u feces.

Kliničke manifestacije giardijaze vrlo su različite. Nakon razdoblja inkubacije od jednog do dva tjedna mogu se razviti sljedeći simptomi:

• Mučnina
• Povraćanje
• Malaksalost
• Nadutost
• Grčevi
• Proljev
• Steatoreja (masna stolica)
• Gubitak težine

Povijest postupnog početka blagog proljeva pomaže u razlikovanju giardijaze ili drugih infekcija parazitima od bakterijske etiologije. Simptomi koji traju dva do četiri tjedna i značajan gubitak težine ključni su nalazi koji ukazuju na giardijazu.

Kronična giardijaza može uslijediti nakon akutnog sindroma ili se pojaviti bez ozbiljnih prethodnih simptoma.

Kronični znakovi i simptomi kao što su rijetka stolica, steatoreja, gubitak težine od 10 do 20 posto, malapsorpcija, malaksalost, umor i depresija mogu rasti i nestajati tijekom mnogo mjeseci ako se stanje ne liječi.

Rijetko, bolesnici s giardijazom također imaju reaktivni artritis ili asimetrični sinovitis, obično donjih ekstremiteta. Osip i urtikarija mogu biti prisutni kao dio reakcije preosjetljivosti.

Izlučivanje ciste javlja se povremeno i u formiranoj i u rijetkoj stolici, dok se trofozoiti nalaze gotovo samo u proljevu.

Antigenski testovi koriste enzimski imunosorbentni test (ELISA) ili imunofluorescenciju za otkrivanje antitijela na trofozoite ili ciste.

Ancylostoma duodenale

Dvije vrste ankilostoma, A. duodenale poznata kao “rudarska glista” i N. americanus, nalaze se isključivo kod ljudi.

A. duodenale ili ankilostomata “starog svijeta” nalazi se u Europi, Africi, Kini, Japanu, Indiji i na pacifičkim otocima. N. americanus, ankilostomata “Novog svijeta”, nalazi se u Americi i na Karibima, a nedavno je zabilježena u Africi, Aziji i na Pacifiku.

Sve do ranih 1900-ih, zaraza N. americanus bila je endemična u južnim Sjedinjenim Državama i bila je kontrolirana tek nakon široke uporabe modernih vodovodnih instalacija i obuće.

N. americanus je dugačak od 10 do 12 mm za ženke i 6 do 8 mm za mužjake. To razlikuje se od svog malo većeg europskog rođaka po polumjesečevim dorzalnim i trbušnim reznim pločama u usnoj šupljini u usporedbi s dva para trbušnih reznih zuba A. duodenale. Jaja oba crva duga su 60 do 70 μm i omeđena jajolikom prozirnom hijalinskom membranom..

Obje vrste dijele zajednički životni ciklus.

Iz jaja se izlegu rabditiformne ličinke, hrane se bakterijama u tlu i linjaju u infektivne filariformne ličinke. Omogućene vlažnom klimom i lošom higijenom, filariformne ličinke ulaze u svoje domaćine kroz pore, folikule dlake, pa čak i netaknutu kožu.

Ličinke koje sazrijevaju putuju kroz cirkulacijski sustav sve dok ne dođu do alveolarnih kapilara. Probijajući se u plućni parenhim, ličinke se penju na bronhijalno stablo i gutaju se sa sekretom.

Šest tjedana nakon početne infekcije, zreli crvi su se pričvrstili za stijenku tankog crijeva kako bi se hranili i proizvodnja jaja počinje.

Dok ličinke povremeno uzrokuju pruritični eritem ili plućne simptome tijekom svoje migracije u crijeva, infekcija ankilostomatozom rijetko je simptomatska dok se ne utvrdi značajno opterećenje crijevnim crvima.

Može doći do prolaznog sindroma nalik gastroenteritisu jer se zreli crvi pričvrste za crijevnu sluznicu.

Najveća briga od infekcije je gubitak krvi. Potpomognuta organskim antikoagulansom, ankilostomatoza dnevno konzumira oko 0,25 mL krvi domaćina.

Gubitak krvi uzrokovan ankilostomama može proizvesti mikrocitnu hipokromnu anemiju. Kompenzacijsko povećanje volumena pridonosi hipoproteinemiji.

Infekcija može uzrokovati tjelesnu i mentalnu retardaciju kod djece. Eozinofilija je zabilježena u 30 do 60 posto zaraženih pacijenata.

Dok klinička povijest, higijenski status i nedavno putovanje u endemska područja mogu dati važne tragove, konačna dijagnoza počiva na mikroskopskoj vizualizaciji jajašaca u stolici.

Entamoeba histolytica

Amebijazu uzrokuje E. histolytica, protozoa koja je duga 10 do 60 µm.

Širenje se događa fekalno-oralnim putem, obično zbog loše higijene tijekom pripreme hrane ili korištenje “noćnog tla” (gnojidba usjeva ljudskim izmetom), kao i oralno-analne seksualne prakse.

Širenje je često kod osoba s oslabljenim imunološkim sustavom. Gužva i loši sanitarni uvjeti doprinose njegovom širenju u Aziji, Africi i Latinskoj Americi.

Otprilike 10 posto svjetske populacije je zaraženo, ali 90 posto zaraženih osoba je asimptomatsko.

Od otprilike 50 milijuna simptomatskih slučajeva koji se javljaju svake godine, do 100 000 je smrtonosno. Stabilan rezervoar zaraznih slučajeva komplicira iskorjenjivanje. Nakon malarije, vjerojatno je da je E. histolytica drugi vodeći uzrok smrti protozoa u svijetu.

Slično kao kod Giardia, dvije faze u životnom ciklusu E. histolytica su ciste i trofozoiti.

Infektivne ciste su kuglice promjera oko 12 μm koje imaju jednu do četiri jezgre i mogu se širiti fekalno-oralnim putem kontaminiranom hranom i vodom ili oralno-analnim seksualnim praksama. Pseudopodalni trofozoit je oko 25 μm u promjeru, ima jednu jezgru i može sadržavati crvene krvne stanice domaćina u različitim fazama probave.

Progutane ciste izlegu se u trofozoite u tankom crijevu i nastavljaju se kretati niz probavni trakt do debelog crijeva.

Također kao i Giardia, neki trofozoiti amebe postaju ciste koje se izlučuju stolicom i mogu preživjeti tjednima u vlažnom okruženju. Trofozoiti mogu prodrijeti u crijevnu sluznicu i krvotokom se proširiti u jetru, pluća i mozak.

U crijevima E. histolytica može poremetiti zaštitni sloj sluzi koji prekriva sluznicu debelog crijeva.

Rezultirajuće epitelne ulceracije mogu krvariti i uzrokovati kolitis, obično dva do šest tjedana nakon početne infekcije.

Takođe, može doći do akutne progresije u

• malaksalost,
• gubitak težine,
• jaku bol u trbuhu,
• obilan krvavi proljev
• i vrućicu,

što često dovodi do pogrešne dijagnoze upale slijepog crijeva, osobito u djece.

U slučajevima kroničnog tinjanja, upalna bolest crijeva može se pogrešno dijagnosticirati, a liječenje steroidima samo pogoršava infekciju.

Prodiranje i širenje u tkivu su mogući. Trofozoiti koji prodiru kroz stijenku crijeva šire se tijelom putem portalne cirkulacije.

Amebični apscesi jetre nastaju zbog otpuštanja toksina i oštećenja hepatocita, a obično se razviju unutar pet mjeseci nakon infekcije.

Simptomi razvoja apscesa uključuju vrućicu, tupu pleuritsku bol u desnom gornjem kvadrantu koja se širi u desno rame i pleuralni izljev. Proljev ima samo jedan od tri bolesnika s apscesom.

Vrućica je glavni simptom kod 10 do 15 posto bolesnika, pa stoga treba razmotriti amebični apsces u bolesnika s vrućicom nepoznatog porijekla. Apscesi mogu puknuti u pleuralni prostor, peritoneum ili perikard, zahtijevajući hitnu drenažu.

Rizik od komplikacija povećava se s cistama većim od 10 cm, multiplim cistama, zahvaćenošću gornjeg desnog režnja ili bilo kojim zahvaćanjem lijevog režnja.

Ponovljene studije mogu biti zbunjujuće jer pokazuju veće apscese kod pacijenata koji se popravljaju. Iako dvije trećine apscesa nestane unutar šest mjeseci, približno 10 posto apscesa perzistira dulje od godinu dana.

Vidjeli smo da najpoznatiji paraziti mogu izazvati mnogo problema, od prolaznih do smrtno ozbiljnih kao što su unutrašnja krvarenja.

Borba protiv parazita u crijevima je moguća prevencijom i liječenjem.

Iako postoje i mhemijski lijekovi, prirodni lijekovi inamaju nusefekata, a često su isto ili više učinkovitiji od hemijskih sredstava. U prirodi su nam dostupne biljke koje se efikasno bore protiv svih vrsta parazita. Među najpoznatijim su pelin, divlji origano, anis itd.

Kao i kod klasičnih lijekova, korišćenje ovih biljaka kod borbe i prevencije protiv parazita, poželjno je prepustiti stručnjacima, pošto je za uspješnu eliminaciju parazita potrebna prava doza i pravo vrijeme korišćenja.

Prirodni preparatu sa upustvima za efikasno korišćenje su uglavnom u obliku čajeva, tableta i tinktura.

Više o prirodnim prozvodima, koji su se pokazali najučinkovitiji na našem podnevlju u Evropi, možete pronaći na ovim linkovima.

Čajevi protiv parazita

Tablete protiv parazita

Takođe možete direktno naručiti tablete ili čajeve širom Evrope koristeći formu koja se nalazi ovdje.